putnik promatrač

utorak, 29.01.2008.

Three Little Birds [Bob Marley] "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right. Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right!" Rise up this mornin', Smiled with the risin' sun, Three little birds Pitch by my doorstep Singin' sweet songs Of melodies pure and true, Sayin', ("This is my message to you-ou-ou:") Singin': "Don't worry 'bout a thing, 'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry (don't worry) 'bout a thing, 'Cause every little thing gonna be all right!" Rise up this mornin', Smiled with the risin' sun, Three little birds Pitch by my doorstep Singin' sweet songs Of melodies pure and true, Sayin', "This is my message to you-ou-ou:" Singin': "Don't worry about a thing, worry about a thing, oh! Every little thing gonna be all right. Don't worry!" Singin': "Don't worry about a thing" - I won't worry! "'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right" - I won't worry! Singin': "Don't worry about a thing, 'Cause every little thing gonna be all right." Singin': "Don't worry about a thing, oh no! 'Cause every little thing gonna be all right! /fadeout/ ... ... ... ...

četvrtak, 06.09.2007.

Znanje oslobađa Bio je lijep sunčan dan kao u svakoj priči, nebo bez oblačka, a svud uokolo pašnjaci i livade. Mjesto i vrijeme kada ni u kojem slučaju ne biste poželjeli kvar na automobilu, ali i to se desi. U početku sam razmišljao kako da ga odguram do nekog proširenja, a onda sam se opustio zaključivši da je cesta dovoljno široka da me zaobiđe i kamion ako ikad i naiđe jer nisam vidio niti jedno vozilo otkako sam prije pola sata zaobišao okolnim puteljcima strašan zastoj i gužvu na toj istoj cesti. Nitko sa začelja te kolone nije znao što zapravo radi tamo, koliko sam ja vidio odostraga, a opet su svi kao u nekoj kolektivnoj svijesti smisleno sudjelovali u tom gužvanju i naguravanju. Neki su sjedili u automobilima, drugi su gurali one ispred sebe, pa opet oni ispred one ispred, neki su hodali između auta, drugi su nosili hranu i vodu,... a ja sam sve to promatrao jedno vrijeme s određene distance i zaključio da je jedini način da nastavim dalje taj da potražim neki alternativni put i zaobiđem ih. Ubrzo se pojavio prašnjavi put s desne strane i ja skrenuh. I eto, nakon kraćeg krivudanja našao sam se opet na istoj cesti i na tom mjestu s kvarom na automobilu. Nije me brinuo kvar, već neko vrijeme sam osjećao da motor nemirno radi i da ću prije ili kasnije posegnuti za alatom i potražiti uzroke tog podrhtavanja. Polako sam odvrtao vijke, rastavljao dijelove i slagao ih na dekicu i pomno provjeravao svaki dio u potrazi za uzrokom. Nije bilo tako vruće pa nisam ni žurio, imao sam i vode i hrane, a ni sunce nije toliko pržilo pa sam malo radio malo se odmarao u sjeni iza auta i razmišljao. Svako malo bi se sjetio neobičnog zastoja i kako je vrijeme prolazilo iz daljine se sve više čula buka i žamor pa zaključih da to može biti jedino ta kolona. Malo pomalo veći dio motora ležao je u djelovima na dekici i taman dok sam čistio naslage koje su uzrokovale kvar kad je kolona stigla posve blizu. Izvirih ispod haube i ugledah predamnom nevjerojatan prizor. Napočetku kolone bijaše veliki skupocjeni automobil u kome je sjedila mlada i strašno zgodna žena, sređena i sva u zlatu. Njezin automobil bijaše pokvaren, ali iza nje bijaše hrpa ljudi koja ga je gurala s nevjerojatnim entuzijazmom, sva ozarena i euforična, kolona je prolazila pored mene pa sam nakratko odložio alat i promatrao. Među prvima koji su gurali jasno su se isticali snažni mišićavi muškarci koji su se međusobno koškali i nadjačavali kao da se bore za njenu naklonost, neki su bili okićeni zlatom, drugi su joj stalno nešto prijazno govorili, a primjetih da je osim guranja automobila najviše entuzijazma bilo u tome tko će se ugurati u prvi red i barem nakratko voziti stojeći na braniku dok oni od iza guraju. Kolona je polako prolazila i bivala sve šira, kako je prolazila vidio sam sve slabije ljude, sve iscrpljenije i jadnije obučene, žedne i gladne i čitavu logistiku onih koji su bili zaduženi za to da se hrana i voda prosljeđuju prema naprijed. Čitave hrpe ljudi i auta su prolazile i prolazile i taman kad sam se već zabrinuo da će me izgurati s ceste kolona je prošla i ostavila za sobom još poneke pojedince koji su bijesno jurcali glavom bez obzira i napokon su i oni iščezli. Auto bijaše ogreban na nekoliko mjesta, ali srećom bez većih oštećenja, u zadnji čas sam dijelove sakrio u jarak i zaključao auto jer su pojedinci iz kolone odjednom počeli ulaziti u potrazi za hranom i vrijednostima, uzimati dijelove koje sam im morao otimati i pravo je čudo da sam uspio sve spasiti i proći samo s ogrebotinama. Jedan mi je uspio ugrabiti putni frižder iz bunkera prije nego sam ga zaključao tako da sam ostao bez hrane i većine vode, ali, srećom, ostalo mi je još vode i par čokoladica u ruksaku, dovoljno dok popravim motor i pronađem mjesto gdje ću obnoviti zalihe. Dva sata sklapanja i pritezanja vijaka i motor je bio gotov, okrenuo sam ključ i on je veselo poskočio i zabrujao u svoj svojoj snazi, pospremio sam svoj mali "kamp" pokraj ceste i krenuo. Nešto mi je falilo i tad shvatih da nema privjeska koji sam skinuo da mi ne smeta dok se zavlačim oko motora i objesio ga na unutrašnji retrovizor. Bio sam ljut jer nije imao nikakvu doli sentimentalnu vrijednost i to me stvarno razbjesnilo, jer postoje stvari koje se ne mogu djeliti i koje se ne mogu uzeti, nisam bio ljut ni zbog hrane, ni vode, ni toga da mi je falilo nekoliko vijaka od motora, ali ovo nisam želio pustiti samo tako i dodao sam gas. Prošao sam nekoliko mjesta, obnovio zalihe i dodao vijke koji su falili, pomogli su mi dobri ljudi i pokazali kuda je otišla kolona, ali i sama kolona je ostavljala jasan trag uzimajući i unesrećujući na svom putu. Nakon trećeg mjesta zaključio sam da su odmah ispred mene pa sam skrenuo na sporedni put i naokolo ih presreo na raskršću. Želio sam da mi vrate ono što je moje i nisam želio nikakve pregovore. Kolona se zaustavila i nekoliko bijesnih motorista navali na mene da se maknem, bljesnuo je čelik i oni popadaše okolo uz jauke i lomljavu dok je oštrica mača tiho vibrirala i smirila se u tišini. Ljepotica iziđe iz svog vozila i upita me što želim, rekoh da želim ono što je moje i ništa više i da mi se njena kolona već jednom makne s puta. Onaj s mojim privjeskom iziđe iz kolone, dobaci ga pred moje noge i pognute glave ode prema začelju. Tad ona pogleda moj auto i upita kako to da on vozi kad je bio rastavljen, rekoh da se auti popravljaju, kako to da njen ne vozi. Ona pokaza na ekipu iza auta i reče oni su ga popravljali, ali se ne da popraviti pa su joj predložili dogovor da će je gurati dok ga ne poprave. Pogledah ekipu i bijes u njihovim očima, odmjeravali su me s prijezirom, ali im je pogled stalno bježao na oštricu koja se ljeskala. Pozvao sam pomoć na cesti, došli su odmah i za čas posla popravili auto, sjela je u njega i odmaglila u oblaku prašine, ne osvrnuvši se na kolonu. Sjeo sam i ja u svoj auto, rastjerao nekolicinu onih koji su zahtjevali neko svoje pravo koje kao imaju pozivajući se na neka dugovanja koja ja imam prema njima jer sam im svim ovim nanesao štetu, lagano sam ubacio u brzinu i dodao gas ostavljajući u prašini i dimu one najupornije koji su me pokušali stići.

petak, 31.08.2007.

Puste priče VS Tišina i drijemanje Evo, sjedim na poslu i naprosto nisam u stanju na nikakvu koncentraciju, kamoli na suvislo i predano obavljanje svojih radnih zadataka. Do podne je bilo sasvim OK, ali nakon "redovitog" petkovnog klopanja u konobi s ekipom s posla i nakon malo vina ovo promjenjivo-kišno vrijeme me dovodi u savršeno stanje kada sam raspoložen za gašenje svih elektroničkih aparata i fjaku s društvom negdje kraj mora... Ljeto traje stvarno dugo, danas je i zahladilo i pada kiša, ali ja sam i dalje u kratkim rukavima i sandalama (točnije natikačama) i ne predajem se, meni će ljeto biti dok god izdržim tako, a možda nikad i ne prestane :). Ovog ljeta se dogodilo toliko toga da mi se proljeće čini godinama daleko, a kad pogledam unaprijed imam osjećaj da vrijeme brzo prolazi, a da u mjesec dana stane čitava vječnost. Izgubio sam osjećaj vremena izvan granica jednog tjedna, znam koje je to vrijeme, ali u mojoj glavi nema previše mjesta za stvari i događaje izvan tih okvira, dan prođe za čas, a tjedan je jako puno vremena. Kad bolje razmislim to je osjećaj kakav sam imao u prvim razredima osnovne škole kada bi došli praznici, prošli bi relativno brzo, ali zbog svega što smo radili i živjeli izgledalo je da su trajali čitavu vječnost. Tri mjeseca čovječe to je bilo nepotrošivo :). Mnoge stvari o kojima sam želio pisati sada su stvari prošlosti i u međuvremenu je toliko toga prošlo da osjećam kao da je to bilo u nekom prošlom životu. Neke druge stvari koje sada opterećuju moj mozak sve više postaju moje vlastite misli i nemam potrebu o tome pisati. Na već spomenutoj marendi sjedilo nas je devet. Sjedio sam u sredini i sudjelovao u razgovoru. Četvorica lijevo su pričali o ribolovu i o pripremi i soljenju ribe (valjda po 100 put za redom), četvorica dasno o poslovnim odnosima s firmama s kojima surađujemo i o anegdotama koje se u tom životnom aspektu događaju (ovo nebi ni komentirao). Od svega toga nemam vam što suvislo reći nego samo to da je devet ljudi puna dva sata "ugodno" pričalo O SEBI i svojoj veličini naspram drugih i da je vrijednost tog razgovora manja od ugodne tišine koja bi se osjećala da je devet ljudi sjelo za stol i u tišini uživalo u jelu i piću. Uh, a volim zvonki zvuk jedaćeg pribora na porculanskom posuđu, nema ništa ukusnije od zvuka žlice na tanjuru tople juhe koja dobro miriše... Neki dan sam sa svojom boljom polovicom bio na kavici poslije posla, terasa visoko nad morem, savršen pogled, vrijeme toplo i malo oblačno, ali ugodno, borovi nad glavom, ona čita neki časopis (znam koji, ali to nije bitno), ja zavaljen u mislima lagano oddrijemah desetak minuta. Njoj je bilo malo neugodno da spavam u kafiću, ali meni je bilo savršeno. Kamo sreće po svu onu ekipu oko nas da su puste priče zamjenili jednim popodnevnim drijemanjem u ugodnom ambijentu. Al, bit će priča, bit će... :)

petak, 27.07.2007.

Zadovoljstvo prije svega Vjerujem da su mnogi čuli za izreku "U svom životu nisam sreo čovjeka koji je zadovoljan svojim izgledom, a nisam sreo ni onoga koji nije zadovoljan svojom pameti." Gledam zadnje vrijeme kroz tu prizmu i zaključujem da doista živim po tom načelu i promatram okolinu kao ravnopravnu u svakom pogledu. Rezultati su nevjerojatni. Budući da ljudi oko mene nisu zadovoljni svojim izgledom ta tema je u mnogim slučajevima zabranjena za razgovor jer su ljudi svako za sebe spremni misliti o tome, ali o tome ne žele razgovarati jer im to narušava njihovu veličinu i samopouzdanje. S druge strane, svi su zadovoljni svojom pameti pa se sukladno tome i tako ponašaju. Kako nebi povrijedili ničije osjećaje o nekim temama s nekim ljudima ne razgovaramo i tako izbjegavamo situaciju da se oni razočaraju u svoju pamet. Oni dakako zbog svog zadovoljstva osjećaju veličinu koja im daje pravo da dijele savjete jer su njihovi savjeti ključni za unaprjeđenje života njihove okoline. Ključno je da se prilagodimo onim mentalno slabijim jer na taj način izbjegavamo njihovo nezadovoljstvo i zaostajanje??? Od malena su nas učili da pametniji popušta i gledajući globalno jebeno smo popustili...

srijeda, 18.07.2007.

Red humora, red muzike U istom stilu nastavljam i ovaj post pa tko voli nek izvoli. Moji dragi prijatelji rekoše svojevremeno da im se sviđa ova pjesma pa evo za njih i sve ljubitelje Pythonovaca i dobroh humora. Mislim da nam nedostaje humora u životu i da se više treba šaliti kako bi se smanjio stres i negativna energija. Title: Galaxy Song From: Monty Python's The Meaning of Life Transcribed By: unknown Whenever life gets you down, Mrs. Brown, And things seem hard or tough, And people are stupid, obnoxious or daft, And you feel that you've had quite eno-o-o-o-o-ough, Just remember that you're standing on a planet that's evolving And reolving at nine hundred miles an hour. It's orbiting at nineteen miles a second, so it's reckoned, The sun that is the source of all our power. Now the sun, and you and me, and all the stars that we can see, Are moving at a million miles a day, In the outer spiral arm, at fourteen thousand miles an hour, Of a galaxy we call the Milky Way. Our galaxy itself contains a hundred million stars; It's a hundred thousand light-years side to side; It bulges in the middle sixteen thousand light-years thick, But out by us it's just three thousand light-years wide. We're thirty thousand light-years from Galactic Central Point, We go 'round every two hundred million years; And our galaxy itself is one of millions of billions In this amazing and expanding universe. Our universe itself keeps on expanding and expanding, In all of the directions it can whiz; As fast as it can go, that's the speed of light, you know, Twelve million miles a minute and that's the fastest speed there is. So remember, when you're feeling very small and insecure, How amazingly unlikely is your birth; And pray that there's intelligent life somewhere out in space, 'Cause there's ber all down here on Earth!

srijeda, 11.07.2007.

Jedan ali vrijedan Evo nakon dužeg izbivanja donosim vam jedan rječiti post s filmićem koji me svaki puta iznova oduševi. Kao dugogodišnji obožavatelj Monthy Pythonovaca i Top liste nadrealista reći ću samo da slika u ovom slučaju vrijedi više od riječi, a za tekstove o metafizici će biti vremena, zasad više razmišljam, "družim" se i "putujem" i učim lekciju Univerzalne ljubavi.

srijeda, 20.06.2007.

Toplo toplije najtoplije Evo, odlučio sam napisati ponešto budući da sam shvatio da skorašnji godišnji nosi sušu na blogu, ali ne predugo :) Obećao sam pisati i o hobotnicama, ali o toj temi mi se danas ne da pisati, a bogami ni ovih dana, ali kad dođe vrijeme pisat ću i o tome. Misli su mi otišle u vrijeme prošlog ljeta. Ove vrućine koje se povećavaju i već sad osjete prilično neugodno sjetile su me na vrućine prošlog ljeta. Kad sam bio mlađi, a pogotovo kad sam bio mali vruća ljeta su bila uobičajena. Kupanje po noći je bila česta pojava i to mi je minulih ljeta prilično falilo. I koliko god sam razmišljao o tome zašto su ljeta toliko hladna i svježa odgovor je stigao iz znanstvenih krugova. Tamo negdje u petom mjesecu (prošle godine) pročitao sam članak o tome kako je utvrđeno da Sunce ima svoje faze i da postoji minimum i maksimum njegovog djelovanja. Tako da smo mi bili u zadnjim godinama u "minimalnoj" fazi koja se dešava svakih 11 godina koliko općenito i traje cijeli ciklus. Uz to biješe i slika Sunca bez ijedne sunčeve pjege kao potvrda toga da je Sunce na totalnoj "rezervi" i ja zaključih da nam predstoji još koje hladnije ljeto prije nego dođemo u tu aktivniju fazu. Malo sam prevrtio kako je koje godine bilo ljeto i zima i sve se jako dobro slagalo prema tim njihovim činjenicama. Te informacije sam dijelio s okolinom i očekivao još jedno loše ljeto kao i prethodna, ideš na kamp sa pet puta više stvari jer ti treba i topla i hladna roba i za kišu i uhhh di su ona ljeta kad odmagliš s ekipom sa tri stvari u ruksaku, a ne ovo ideš na Hvar u sred sezone i nosiš robu kao da ideš na Triglav od kupaćih do skafandera i što je najgore poslije si sretan što si imao što obući :). To ljeto je bilo fenomenalno, više sam se kupao po noći nego po danu, po danu je bilo prevruće, a u osam navečer pravo vrijeme za otići na plažu. Bijah par puta i u deset navečer, ali neugodno je kad si sam, kad malo zaroniš izgubiš se u crnilu i jedino što osjećaš kako te neka sila vuče prema površini, sve skupa i malo skeri, ali i fenomenalno. Dakle u jeku sunčevog minimuma veliki ljetni paradoks :). Priča o Zlatnom dobu u koje neki tvrde da ulazimo, a neki i da smo već ušli ima i jedan dio koji se tiče globalnog zatopljenja. Ova godina biješe vrlo topla. Evo npr. ja sam se zadnji put lani kupao u moru sredinom desetog mjeseca prošle godine, a ove godine prvi put sredinom petog mjeseca. Dakle sezona je trajala poprilično, a zima koja je bila u međuvremenu i nije bila zima. Proljeće je počelo u martu mjesecu, skinuli smo se u kratke rukave početkom četvrtog mjeseca i jakne nismo oblačili više od dva tri puta - dana (govorim o sebi i bliskoj ekipi). Pa što se događa. Znanstvenici uvijek nađu neko objašnjenje o pojavi koja je vrlo rijetka, ali se događa, ali ja zadnje vrijeme samo slušam o nekim rekordima koji idu u prilog promjeni klime. Jedni kažu da se sve to dešava zbog efekta staklenika i zagađivanja atmosfere. Vjerujem da je i to uzrok u određenoj mjeri, ali ja naginjem vjerovanju u nešto sasvim drugo. Budnost je na svom blogu pisala o tome da Sunce ima dvojnu zvjezdu oko koje se vrti cijeli sunčev sustav i moguće je da se sve ovo dešava zato što smo se počeli sve više udaljavati od nje u ovoj fazi. Posljedica toga su energetske promjene, promjene u privlačnim silama i međusobnom utjecaju Zemlje i svih ostalih nebeskih tijela oko nje. Kakve su šire posljedice te priče za Zemlju, njenu klimu i sve ostalo vidjet ćemo. Nedavno sam pročitao da je utvrđeno da su se zemljini polovi nekoliko puta u njenoj prošlosti pomaknuli pa predviđanje o ponovnom pomaku polova i promjeni pozicije osi vrtnje i nije takva znanstvena fantastika kakvom se može činiti. Da li su to mali pomaci ili su toliki da će ledene kape zagaziti u umjereni pojas? Kako bi Šokre rekao u svojoj kasnoj emisiji ponedjeljkom, nama ne preostaje ništa drugo nego da vidimo što će se od svega toga stvarno dogoditi. :) Do čega će sve to dovesti i da li smo mi stigli do pozicije u kojoj će se stvari drastično promijeniti neka svako razmisli za sebe.

utorak, 12.06.2007.

Crne vreće (ele'ele eke) U jednom od tekstova koji se bave iscjeljivanjem naišao sam na tekst koji govori da je Hawaiiska teorija da mi Držimo ele'ele eke ili "crne vreće" u svojim tijelima koje sadrže uspomene i emocije iz traumatskih iskustava. Lokacija "crnih vreća" u tijelu je često povezana sa kroničnim oboljenjem. U to vrijeme sam se bavio iscjeljivanjem sebe i meni bliskih osoba koristeći energiju, ali načini koje sam do tada usvoijo nisu davali dugoročne rezultate. Načini iscjeljivanja koji su bazirani na punjenju energijom bilo sebe bilo druge osobe i davanjem energije u svrhu iscjeljenja su u to vrijeme dosegli svoje ograničene mogućnosti. Rezultati koje sam postizao bili su u startu izvrsni, energetski centri i čakre bi se pokrenule, očistio bi se od loših utjecaja i energetskih "parazita" zdravstveno stanje bi se kroz nekoliko dana drastično popravilo, a onda bi se sve počelo postepeno vraćati na staro i uskoro bi cijela situacija bila slična kao i prije, ne toliko loša, ali ne dovoljno dobra. To što sam postizao izgledalo mi je identično iskustvima ljudi koji su odlazili kod bioenergetičara i različitih iscjelitelja. Njihova priča je bila ta da su vidjeli fantastične stvari, da su se izvrsno osjećali za vrijeme i nakon tretmana, ali da se stanje zadržalo nekoliko dana i da bi nakon toga isčezlo. Prema savjetu ljudi koji su imali iskustva u svemu tome, a i po zdravoj logici počeo sam proučavati raznu literaturu, ali neprestani osjećaj u meni koji mi je govorio da me specijalizirane tehnike odvode u ćorsokak naveo me da se držim intuicije i tražim svoju tehniku. Osjećao sam da energija kojom napunim svoje tijelo postepeno iscuri, a spoznaje do kojih sam došao vlastitim istraživanjima i energetskim tretmanima na koje sam išao nije davala odgovor o tome što se dešava. Ako bi redovito provodio meditaciju i punjenje energijom uspjevao sam odžati određeni nivo energije, ali to je bilo identično kao da neprestano nadolijevate vodu u posudu koja curi. Energija oko nas je beskonačna i možete ju neprestano nadolijevati, ali u normalnim životnim uvjetima to je vremenski i fizički nemoguće uvijek činiti. Tada sam krenuo u proučavanje dostupne literature i raznih vrsta iscjeljivanja i rada s energijom i naišao na nešto što sam i ranije čuo, a radi se baš o crnim vrećama. Stvari su se naglo počele mijenjati, a moj rad se pomakao na višu razinu. Ono što i na početku ovog teksta piše, to su lokacije u kojima je zarobljena loša energija iz prošlosti. Energija i nije nešto apstraktno kako to mnogi doživljavaju, ona je jednostavno informacija prema kojoj je složen, u ovom slučaju, naš materijalni svijet. Iako je materija vrlo opipljiva ona to u energetskom smislu i nije, ako zavirite u građu atoma kako je opisana npr. u knjigama Stephena Hawkinga i pojedine čestice protoni neutroni i elektroni građene su od još manjih čestica koje se nazivaju kvarkovi, a sami kvarkovi su povezani tzv. strunama (ovu teoriju neki dovode u pitanje, ali ona je samo jedna u nizu sličnih teorija). Naime jedan kvark je čestica ekvivalentna fotonu odnosno čestici svjetlosti i nema masu, a teorija kaže da je proton sačinjen od tri takve čestice koje su međusobno povezane i titraju velikom brzinom. Ukratko, ispada da je sve oko nas sastavljeno od vezanog svjetla, a energija o kojoj govorimo je informacija koja govori kako će to svjetlo biti vezano. Dakle energija je Univerzalni program koji kreira i pokreće čitav univerzum ovisno o tome kako i gdje je usmjerena. Sad se malo vratimo na naše tijelo. Svaki naš organ ima svoju fizičku formu i ima svoj ritam i program koji mu omogućava izvršavanje njegovih funkcija. On ima svoju energetsku matricu informacija o tome kako će izgledati, kako će se razvijati i kako će funkcionirati. Ta energetska matrica je dio veće matrice koja objedinjuje sve te organe i daje im zajednički smisao, a ta matrica je opet dio matrice cijelog Univerzuma. Da bi tijelo funkcioniralo potrebno mu je osim hrane i vode i to da prima informacije iz Univerzuma i da se razvija u skladu s njim, a te informacije primamo kroz energetske centre ili kako ih još nazivaju čakre kojih osim glavnih sedam ima veliki broj na našem tijelu, a funkcija im je pokretanje i usklađivanje rada pojedinih organa, dijelova tijela i cjelokupnog tijela. I gdje su sad tu crne vreće. Cijela ta matrica podataka o našem tijelu funkcionira po određenim matematičkim obrascima Univerzuma slično kao što kompjuterski programi izvršavaju određene zadaće u našim kompjuterima. Ako se u programu pojavi greška desiti će se da neki dijelovi programa ne rade, da kompjuter radi sporije, da se zablokira u radu ili da se jednostavno isključi. Na isti način djeluju i crne vreće u nama. Ako smo doživjeli traumu, strah ili neko neugodno iskustvo koje nismo na adekvatan način rješili to ostaje zapisano u našim energetskim informacijama na određenoj poziciji u našem tijelu. Ako i kasnije nismo taj problem rješili svaki sljedeći put kada se desi takva slična situacija ona će biti zapisana na istoj poziciji. Formira se svojevrsna energetska petlja odnosno začarani krug koji se svaki put sve više povećava. Sigurno vam se desilo da kada ne možete riješiti neki problem, a neprestano pokušavate dobijete osjećaj da se neprestano vrtite u krug iz kojeg nemožete izaći. U tim trenucima ste zapravo zarobljeni u jednoj takvoj petlji i vaša nesposobnost da rješite problem samo povećava problem koji je u vama. Sada zamislite sve aspekte svog dosadašnjeg života i postati će vam prilično jasno kojiko takvih crnih vreća može biti u vama i koliko one mogu biti velike. Energija slaže materiju prema svom programu. Kada se bolesti i problemi počnu jasno očitovati na fizičkoj razini tada je na energetskoj razini već jako loše i to jako dugi period i zato niti jedna bolest ne dolazi iznenada nego se jednostavno stvara i nikada nije samo jedna stvar u pitanju. Jedna stvar može biti samo ono što je prelilo čašu i tada stvari krenu naglo nizbrdo. Da bi se iscjelile crne vreće i da bi se očistili od njih postoji čitav niz tehnika čiji je cilj u konačnici jednak, potrebno je na odgovarajućem mjestu popraviti energetsko stanje kako bi energija normalno tekla i izvršavala svoju funkciju u tom dijelu tijela. Kada se popravi energetsko stanje, na tom mjestu energija prestaje curiti i ostaje postojana te dolazi do iscjeljivanja fizičkog tijela. Ukratko, kada začepimo rupe na posudi ona je u stanju držati vodu, kako začepljamo rupe sve manje energije istječe i ona nam daje snagu da bolje i uspješnije začepljamo sve ostale. Potrebno je imati na umu da je vrlo jednostavno začepiti jednu rupu, ali ako ste čitav svoj život skupljali te rupe, u tom slučaju ne postoji instant rješenje i čeka vas mukotrpan svakodnevni rad na sebi sa mnogo uspona i padova prije nego postignete nivo ispod kojeg se ne rušite. Nakon toga je potrebno taj nivo podizati. Cijeli taj put je jedna velika patnja, ali na kraju se isplati svaka sekunda te patnje jer između ostalog naučite i poštovati sebe i svoj život kao nešto što ste dobili na dar, nešto što treba paziti i održavati u svakom segmentu postojanja, nešto što nije palo s neba da se bezgranično troši. Kad zavolite svoju patnju naučili ste voljeti sebe i kada patnja na koncu iščezne ostaje vam velika ljubav prema sebi. I na kraju ne možete voljeti druge, ako ne volite sami sebe.

ponedjeljak, 11.06.2007.

Smisao Zadnjih dana puštam da se stvari događaju svojim tokom, pri tom sam radio na sebi u svim situacijama u kojima je bilo potrebno i očistio sve što po mojoj procjeni nije dio mene i mojeg energetskog ja. Shvatio sam neke stvari, otvorio neka nova pitanja i zaključio da mogu mirno spavati pod voćkom samo u svome vrtu, a da u drugim vrtovima ima još puno zmija i da tamo treba biti oprezan (ne mislim na ove blogove i na intelektualna filozofiranja, mislim na stvarni život i osjećanje stvarnosti). Razmišljao sam i o novom postu i o smislu daljnjeg pisanja... nije vrijeme, osjećaj za to ne-dostaje, nema osjećaja - nema posta, zadnjih tjedana sam zanemario osjećaj u nekim situacijama i ponovo naučio staru lekciju, osjećaj je bitan, sve ostalo je privid. Upravo sam stajao na tepihu i pustio iz ruke jednu dlačicu da lagano pada kroz zrak prema podu. Nisam vidio da je pala, izgubila se u šarenilu pozadine, nisam je ni čuo, ali znam da je pala i da je njeno postojanje na tom tepihu realno kao i sam tepih i negiranje nje u cijelom Univerzumu bilo bi i negiranje cijelog univerzuma. Tako i smisao cijelog ovog bloga osim mojeg literarnog usavršavanja, vlastitog učenja kroz pisanje i izgovaranje misli i komentara pojedinaca ima i jedan viši smisao, a to su misli onih koji dođu pročitaju ponešto i odu s mislima vlastitim putem možda djelić sigurniji i čvršći da nastave napredovati. Ja ih ne poznam, ali znam da su tu i zato im posvećujem ovaj post iako možda nikada neće ostaviti trag da su ikad bili tu.

četvrtak, 31.05.2007.

Nastavak priče o praznini Iako želim napisati svoja razmišljanja, spoznaje i dostignuća, ponekad je potrebno prenesti priču točno onakvom kakva jeste sa stvarnim likovima koji su je stvorili i živjeli ako ništa drugo zato što su je oni živjeli i kroz nju prenose energiju svog življenja. Ova priča je važan dio mog uspinjanja i važan segment moje sadašnjosti i cjelokupne Praznine koja je dio mog života. Baš kako kaže Lisica iz Malog princa: "...bitno je očima nevidljivo." Praznina je sve ono što počinje na rubu koji je vidljiv "očima", a završava u beskonačnosti. Naš stvarni doseg je tamo dokle osjećamo. Pa evo te priče: Početak putovanja prema probuđenoj svjesnosti Dana 7. travnja 1964. godine, doživio sam iskustvo koje je promjenilo moj život. Nisam nikada o tome javno govorio, jer me O'Sensei tako savjetovao, kada smo razgovarali u povjerenju. (O'Sensei je ustvari Morihei Ueshiba, osnivač Aikidoa, čovjek koji se smatra genijem i majstorom koji je ravan Myjamoto Musashiju. Riječ Aikido ima više prijevoda "put duhovne harmonije", "put univerzalne životne energije", "put kreativnog principa života") On je osjećao da bi moje iskustvo moglo biti pogrešno shvaćeno, a moji motivi da ga otkrijem krivo prosuđeni. Vlastiti osjećaj rezerviranosti u vezi tog iskustva bio je tako velik da je graničio s osjećajem srama, i u nekim prilikama kada sam osjećao poriv da o tome pišem, moji vlastiti osjećaji uz opomene O'Senseija, su me sprječavali da to prije učinim. Sada međutim, osjećam da je došlo vrijeme da prenesem svoje iskustvo mojim bližnjim sljedbenicima puta Aikida, jer taj događaj smatram zorom svoje probuđene svjesnosti. Ovo ne činim zato da bi se hvalio vlastitom zastavom, nego da podjelim s drugima moje shvaćanje mogućnosti i stvarnosti o kojima je O'Sensei mislio kada je govorio o vezi između nas i svih stvari u Univerzumu. Prije tog sudbonosnog dana u travnju moj najveći osobni problem bio je dominantna antipatija prema samom sebi. Gledajući sada na svoju narav kada sam bio mlad, moram priznati da je to ponekad bilo i zazlužno. Bio sam neprestano agresivan, svadljiv, i volio se takmičiti. Tako sam se ponašao od djetinjstva. Uvijek sam bio pun ožiljaka od tučnjava sa školskim kolegama. Bio sam izvor problema i zabrinutosti za svoje roditelje i učitelje. Uvijek sam tražio izazove i avanturu. Moja glavna svrha učenja Aikida je bila više nastaviti s treniranjem koje sam započeo s judom i jujitsuom nego traženje prosvjetljenja ili poboljšanje svojeg karaktera. Svakako, htio sam i više od toga da samo postanem vrlo snažan. Zadržao sam moje vizije iz djetinjstva o življenju bushido-a. Težeći tome cilju, trenirao sam Aikido od šest do devet sati na dan. Ovo je i svjedočanstvo o učinkovitosti Aikido treniranja u poboljšavanju ljudskih bića, jer me moje treniranje počelo mijenjati unatoč mojoj agresivnoj namjeri. Počeo sam kanalizirati nešto od energije koju sam razvijao i pronalazio vlastite konflikte kroz introspekciju i dublje razmišljanje. Osjećam se vrlo sretnim zbog inspirirajuće poduke koju sam primio od nekoliko velikih učitelja, naročito onom koju sam dobio ud Morihei Ueshiba O'Senseia. Bila je to čast i privilegija i neprocjenjivo blago moga života to što sam proživio neko vrijeme uz njega. Bez pomoći O'Senseija i drugih ne znam bi li mogao pronaći svoj put iz labirinta samomržnje i agresije koja me ponekad zarobljavala. Kako sam nastavio s treninzima, moje nezadovoljstvo samim sobom se povećavalo do točke gdje me stvarno mučilo. Nisam mogao odlučiti da li živjeti ili umrijeti. Nastaviti sebe razvijati - to mi se činilo gotovo nemoguće. U dubinama ovog očajnog stanja moga uma, negdje oko tjedan dana prije iskustva koje je promjenilo moj život, potpuno sam izgubio apetit. Jednostavno bi sjeo u seizu i provodio dugo vremena bez hrane i sna. Tokom tog vremena često sam vježbao shin kokyu duboko disanje, i chin kon ki shin vježbu koju me naučio O'Sensei. Ovo nisam činio s namjerom potrage za prosvjetljenjem već da pronađem nešto mira u umu i olakšam vlastito mučenje. Do kraja tog tjedna bio sam u stanju iscrpljenosti. Zvuk mog vlastitog disanja, koji je odjekivao u ogromnoj praznini, postao je stvarnost moga postojanja. Kako sam sjedio u seizi vježbajući shin kokyu u sitnim satima jutra 7. travnja 1964. godine, čuo sam sat kako otkucava četiri sata ujutro. Duboke tonove zvona sam osjećao kao da odjekuju unutar mene. Zvuk je vibrirao bolno u mome tijelu, putujući kroz moj vrat i eksplodirajući u glavi. Počeo sam se silovito tresti i sve je postalo mračno. Sva je snaga izašla iz moga tijela. Moji su bokovi postali vrući i imao sam osjećaj kao da se vatra penje iz dna moje kralježnice sve do vrha moje glave. Onda mi se učinilo kao da je vatra prošla kroz vrh moje glave i proširila se kroz sobu u kojoj sam se nalazio. Činilo mi se da je i sam zrak sačinjen od zlatnog svjetla ili od kiše zlatne magle. U tom momentu osjećao sam se kao da umirem. Pao sam naprijed na lice i izgubio svijest u potpunosti. Ne znam koliko sam dugo ležao tako bez svijesti. Neki zvukovi su mi vratili svjesnost lagano poput kapi kao što čisti izvor curi na površinu iz velike dubine. Ne znam kako da nazovem ovo iskustvo - iluzija, religijsko iskustvo, čudni psihološki fenomen? Ne mogu reći. To je svakako bio vrlo misteriozan događaj. Što god se meni tada dogodilo, stvorilo je duboku promjenu u mojem umu. Moje se tijelo osjećalo laganim i moj duh veselim. Moji prijašnji osjećaji patnje i nekontrolirane ratobornosti su me napustili. Doživio sam svoje prijašnje patnje kao dokaz da sam živ i shvatio da je to vrijednost koja prelazi svaku vrstu boli. Osjećao sam silu života kako teče poput struje između mene i moje okoline kao da djelimo jedan univerzalan izvor energije. Kako je vrijeme prolazilo, otkrio sam da je ova promjena u mojoj svijesti trajna i da mi je promjenila karakter. Moji osjećaji mržnje i zavisti prema drugima su nestali. Umjesto njih osjećao sam radost, otvorenost, optimizam i zahvalnost za život. U svome Aikido treniranju izgubio sam potrebu usporedbe svoje sposobnosti s drugima. Osjetio sam slobodu od vezanosti koja dolazi s prepoznavanjem činjenice da ljudski život - ustvari svemir - života - počinje i završava s muom, vječnom prazninom. Na treningu sutra ujutro nakon tog iskustva, bio sam začuđen. Moje tehnike su mi izgledale glatke i bez naprezanja. Činilo mi se kao da se moji partneri kreću usporeno. Mnogi ljudi u dojo-u su mi rekli, "Ne znam što je to, Saotome, ali danas kao da si druga osoba." Prije toga, uvijek sam uživao u silovitom vježbanju; sada sam postao zainteresiran za istraživanje Aikido tehnika. Takmičenje me prestalo zanimati. Njegova bezvrijednost mi je postala očita. Nakon treninga, O'Sensei me pozvao u svoju sobu. Pitao sam se, kao i obično, da li sam učinio nešto pogrešno. Kada sam ušao u O'Senseijevu sobu, zamolio me je da sjednem i zajedno s njim pripremim za molitvu bogovima. Rekao mi je da ću, ako sam bio u stanju shvatiti istinsko značenje ponovnog rođenja, s vremenom, shvatiti i istinsko značenje budoa. Rekao je: "Jedinstvo je jednostavno to - jedinstvo. Sve stvari koje su stvorene povezane su i međusobno ovisne. Izvan vremena i prostora one zajedno odjekuju u valovima duha i tako potvrđuju postojanje jednih i drugih. Aikido mora odražavati ovaj živući i božanski princip svemira. Mora biti izvan sfere ideologije i filozofije. Aikido je put direktne realizacije univerzalnog duha kroz stvarno vježbanje. On je cjelina tijela i duha zajedno. Uzorci Aikida postoje duboko unutar naše podsvjesti - oni su uzorci božanskih odraza života." O'Sensei je tada zašutio i nakon pauze rekao: "Pa, sada si dovoljno slušao govor ovoga starca. Idemo se pomoliti za tvoje ponovno rođenje." O'Sensei je počeo Shinto molitvu, "Taka ama hara ni", koju je običavao izgovarati kada je osjetio da je jedan od njegovih učenika postigao prosvjetljenje. Kada sam čuo molitvu, shvatio sam da je O'Sensei razumio ono što sam doživio, iako to nije izravno rekao. Kako sam sjedio pored njega, plamen svijeće koju je zapalio postao je zamućen kako su mi suze punile oči. Kada je O'Sensei završio molitvu, okrenuo se prema meni i rekao, "Od sada pa nadalje tvoje će treniranje napredovati kroz mnoge razine. Zadrži zasad ovo što ti se dogodilo za sebe. Mnogi ljudi protive se svemu što im nalikuje religijskom iskustvu. Ali kada bi to ljudi prepoznali, svijet satoria (prosvjetljenja) je unutar svih nas. Naša životna sanga, osnova naše ljudskosti, pristupačna je svakome." Mitsugi Saotome ("Principi Aikidoa")

<	siječanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Siječanj 2008 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv